U posljednjih nekoliko mjeseci Hrvatska svjedoči valu poskupljenja odvoza otpada koji zahvaća gotovo sve gradove, od sjevera do juga zemlje. Građani se suočavaju s većim računima za uslugu koja je već godinama predmet rasprava o učinkovitosti, zakonitosti i pravednosti. Dok jedni tvrde da su poskupljenja neminovna zbog povećanih troškova rada, inflacije i novih regulatornih zahtjeva, drugi se s pravom pitaju: zašto građani uvijek plaćaju cijenu neučinkovitosti sustava?
Ovaj val poskupljenja nije tek ekonomska nužnost, već ogledalo duboko ukorijenjenih problema u načinu na koji Hrvatska upravlja otpadom. Sustav koji je trebao biti motor zelene tranzicije, sve se češće doživljava kao teret na leđima građana.
Lokalni primjeri u kontekstu šire slike
Na sjeveru Hrvatske komunalna poduzeća najavila su drastična povećanja cijena: Čakom podiže cijene za 60 posto, Murs-ekom za 27 posto, a Pre-kom za 24,19 posto. To nisu simbolična poskupljenja, već ozbiljan udar na kućne budžete. Argument je uvijek isti: cijene su godinama bile preniske i nisu pokrivale stvarne troškove.
Rijeka, suočena s financijskim problemima Čistoće, najavila je povećanje cijena i do 20 posto. U Kaštelima je direktor komunalnog poduzeća otvoreno priznao da tvrtka posluje s gubitkom i da su poskupljenja jedini način opstanka. Slično je i u Puli, gdje su uvođenje novih tehnologija i promjena modela prikupljanja otpada rezultirali višim cijenama.
U Zadru je, pak, Gradsko vijeće pod pritiskom građana i inicijative Akcija mladih odbilo prijedlog poskupljenja. No i ondje se očekuje da će do rasta cijena kad-tad doći, jer su troškovi objektivno viši.
Slična je situacija i u manjim sredinama gdje komunalna društva često nemaju ekonomiju razmjera koja bi im omogućila konkurentne cijene. Mala poduzeća, s ograničenim prihodima i sve većim investicijskim zahtjevima, nemaju drugog izbora nego trošak prebaciti na krajnjeg korisnika.
Razlozi poskupljenja
Glavni razlozi koje komunalna poduzeća navode svode se na nekoliko ključnih točaka:
- rast cijena goriva i održavanja voznog parka,
- povećanje minimalne plaće i troškova radne snage,
- skuplja obrada otpada i veće naknade za odlaganje,
- investicije u infrastrukturu zbog EU regulative,
- inflacija koja povećava sve ulazne troškove.
Svi ovi razlozi utemeljeni su i lako dokazivi. No, ono što dodatno frustrira građane jest osjećaj da plaćaju dvostruko: jednom kroz poreze i subvencije kojima država i EU financiraju ulaganja u infrastrukturu, a drugi put kroz sve veće račune. Građani s pravom očekuju da se za svako povećanje cijene usluge dobije i kvalitetnija usluga, a to u praksi često izostaje.
Hrvatska i EU usporedba u gospodarenju otpadom
Najnoviji podaci pokazuju da Hrvatska i dalje značajno zaostaje za prosjekom Europske unije u pogledu odvajanja, recikliranja i smanjenja odlaganja otpada.
U Hrvatskoj je u 2024. godini stopa odvojenog sakupljanja komunalnog otpada iznosila 49 %, stopa recikliranja 37 %, a ukupna stopa oporabe (recikliranje, kompostiranje i ponovna uporaba) tek 38 %. Na odlagalištima je i dalje završavalo čak 51 % komunalnog otpada.
S druge strane, prema podacima Eurostata za 2023., u EU-27 je 48 % komunalnog otpada obrađeno recikliranjem i kompostiranjem, dodatnih 25,2 % spaljeno uz energetsko iskorištavanje, dok je na odlagalištima završilo tek 22,5 %. Ukupna stopa oporabe u EU tako doseže više od 70 %, gotovo dvostruko više nego u Hrvatskoj.
Drugim riječima, Hrvatska s recikliranjem od 37 % i oporabom od 38 % još uvijek značajno zaostaje za europskim prosjekom, a količina otpada koja se odlaže gotovo je dvostruko veća nego u EU (51 % naspram 22,5 %).
Strukturni problemi
Ono što dodatno zabrinjava jest činjenica da se poskupljenja događaju stihijski, bez jasne nacionalne strategije koja bi osigurala pravednost i transparentnost. Sustav gospodarenja otpadom u Hrvatskoj već dugo pati od:
- nedostatka sekundarne regulative (npr. pravilnici vezani uz prestanak statusa otpada i certificiranje komposta),
- sporog donošenja odluka na razini ministarstava,
- prebacivanja odgovornosti s države na jedinice lokalne samouprave,
- nedovoljnih ulaganja u edukaciju građana,
- neusklađenosti između cijene usluge i kvalitete koja se pruža.
Građani su s pravom ogorčeni jer osjećaju da ih se tretira kao bankomat, dok se reformske mjere stalno odgađaju. Ako se tome doda i činjenica da je od 1. siječnja 2025. uvedena naknada za odlaganje otpada od 30 eura po toni (tzv. landfill taksa), jasno je da će financijski pritisak na komunalna poduzeća i građane dodatno rasti. Prema Uredbi Vlade RH, naknada će svake godine rasti za 5 eura: u 2026. na 35 eura, u 2027. na 40 eura, u 2028. na 45 eura, a od 2029. nadalje iznosit će 50 eura po toni.
Drugim riječima ovo što vidimo danas tek je početak. Val poskupljenja nije jednokratna korekcija cijena, nego proces koji će trajati cijelo desetljeće. A ako se u međuvremenu ne provedu reforme i ne poveća učinkovitost sustava, Hrvatska riskira da građani plate najviše, a dobiju najmanje.
Šira slika: povjerenje i pravednost
Usporedimo li se s državama koje su sustavno riješile pitanje otpada, poput Slovenije ili Austrije, razlika je jasna. Tamo je cijena usluge transparentno povezana s razinom kvalitete: što više odvajaš, to manje plaćaš. Kod nas je situacija često obrnuta građani se trude odvajati, ali računi rastu, jer se sustav ne zna nositi s vlastitom neučinkovitošću.
Takva praksa dugoročno urušava povjerenje. Građani gube motivaciju za suradnju, a bez njihove aktivne uloge nijedan sustav gospodarenja otpadom ne može biti uspješan. Povjerenje se gradi ulaganjima u infrastrukturu, edukaciju i digitalizaciju, a ne pukim povećanjem cijena.
Komentar autora
Poskupljenja su u određenoj mjeri neizbježna, ali ne moraju biti nepravedna. Ključno je da građani vide što dobivaju zauzvrat. Ako se poveća cijena, ali se istodobno ulaže u kvalitetniju uslugu, reciklažna dvorišta, kompostane, edukaciju i digitalizaciju sustava, tada se stvara povjerenje. No kada se cijene dižu samo da bi se pokrili gubici neučinkovitih poduzeća ili financijske rupe nastale lošim upravljanjem, tada je svako poskupljenje politički i društveno eksplozivno.
Zaključak
Val poskupljenja odvoza otpada nije prolazna epizoda, nego simptom dubljih strukturnih problema u hrvatskom gospodarenju otpadom. Ako se ovakav trend nastavi, riskiramo socijalni bunt, dodatnu eroziju povjerenja u institucije i odgađanje ključne tranzicije prema kružnom gospodarstvu.
Poskupljenja su ponekad nužnost, ali moraju biti praćena reformama, transparentnošću i mjerljivim poboljšanjima. U protivnom, ostat ćemo u začaranom krugu u kojem građani sve više plaćaju, a Hrvatska i dalje tone na europskim ljestvicama održivosti.
Marko List, CONSULTARE