Svaka tona odvojenog otpada manje nije samo statistički pomak, već i korak više prema zemlji koja upravlja vlastitim resursima.
Objava Nacionalnog izvješća o komunalnom otpadu za 2024. godinu ponovno nas suočava s poznatim paradoksom: brojke na papiru sugeriraju napredak, a stvarnost na terenu pokazuje niz neiskorištenih prilika, dubokih razlika i sve izraženije sumnje u sustav koji bi trebao biti oslonac kružnog gospodarstva.
Prema službenim podacima, Hrvatska je dosegnula udio od 49 posto odvojeno prikupljenog otpada, što bi, uz recikliranih 37% i službenu brojku od 33% odvajanja putem javne usluge, moglo djelovati ohrabrujuće. No ako se s brojkama ne barata s punim razumijevanjem njihove metodološke pozadine, lako je upasti u zamku optimizma koji nema operativno pokriće.
Podatke staviti u kontekst
Zato smo odlučili napraviti paralelnu, neovisnu analizu ne kako bismo diskreditirali službene podatke, već kako bismo ih stavili u širi kontekst. Analizirali smo učinke svih 555 jedinica lokalne samouprave, ne uzimajući zdravo za gotovo “prosjek” kao mjeru uspjeha, već pokušavajući odgovoriti na ključno pitanje: kako zapravo izgleda hrvatski sustav gospodarenja komunalnim otpadom kada ga promatramo iznutra?
Aritmetički prosjek udjela odvojeno prikupljenog otpada koji tretira svaku općinu i grad jednako, bez obzira na broj stanovnika ili količinu otpada iznosi svega 23,59%. Ponderirani prosjek, koji uzima u obzir stvarne količine otpada i koji se koristi u izvješćivanju prema EU, nešto je viši (32,29%). Te dvije brojke ne predstavljaju samo tehničku razliku u načinu izračuna, već simboliziraju duboku strukturalnu neravnotežu: imamo sustav u kojem velik broj malih JLS-ova još nije ni blizu zakonskih ciljeva, dok nekoliko razvijenijih gradova svojim rezultatima “popravlja” sliku na nacionalnoj razini.
Primjerice, dok Međimurje već godinama premašuje 50% odvajanja, dobar dio Dalmacije, s izuzetkom pojedinih otoka, i dalje stagnira ispod 20%. I to nije pitanje kulture, mentaliteta ili inertnosti građana nego vrlo konkretne infrastrukture, financiranja, organizacije usluge i političkog fokusa. U malim sredinama često nema osnovnih preduvjeta: ni reciklažnog dvorišta, ni kompostane, ni sortirnice. Nema ni edukativnih kampanja koje bi bile utemeljene na stvarnim izazovima tog područja, a naplata po količini alat koji bi mogao promijeniti navike građana uvedena je rijetko, neujednačeno i bez analize efekata.
Poseban problem predstavlja biootpad, ključni segment za ostvarenje ciljeva recikliranja. Premda zakonski jasno definiran, u praksi je njegovo sakupljanje i obrada i dalje nesustavno. Nečistoće u odvojenom biootpadu redovito rezultiraju njegovim preusmjeravanjem u miješani komunalni otpad. Kompostane koje postoje suočavaju se s nizom ograničenja od nedostatka jasnih pravilnika, preko otežane klasifikacije komposta, pa sve do činjenice da kompost još nije zakonski prepoznat kao vrijedan proizvod, već ostaje u sivoj zoni između otpada i resursa. Takav pristup ne obeshrabruje samo investitore on obezvrjeđuje cijeli lanac kružne ekonomije.
Nema sustavnog praćenja
Premda za svaku jedinicu lokalne samouprave postoje osnovni statistički pokazatelji poput količina odvojeno i miješano prikupljenog otpada, broja stanovnika i dostupne infrastrukture, sustav i dalje ne posjeduje strukturirano, analitički vođeno praćenje učinka koje bi povezivalo razinu javnih i EU ulaganja s konkretnim rezultatima na terenu. U praksi to znači da ne znamo dovoljno precizno tko je od lokalnih jedinica postigao najviše s najmanje sredstava, gdje su ulaganja imala najveći povrat u smislu povećanja stope odvajanja, niti zašto neka ulaganja unatoč formalnoj realizaciji nisu rezultirala funkcionalnim promjenama u sustavu gospodarenja otpadom.
Stoga, ako do kraja 2025. želimo dosegnuti cilj od 55 posto recikliranja komunalnog otpada, nužna je potpuna promjena paradigme. Prvo, država mora jasno propisati minimalne standarde za sve JLS-ove ne kao preporuke, već kao obveze. Drugo, ulaganja moraju ići prema lokalnim rješenjima: sortirnicama, kompostanama, edukaciji na terenu i potpori operaterima, a ne isključivo prema skupim i centraliziranim CGO-ima. Treće, zakon mora prepoznati kompost kao proizvod jer bez tržišnog priznanja, niti jedan sustav biootpada ne može biti održiv. I konačno, nužno je uspostaviti sustav evaluacije učinka, ne po prosjeku, već po stvarnom napretku svake pojedine JLS.
Autor: Marko List
Poslovni dnevnik