U vremenu kada Europska unija snažno naglašava obvezu odvojenog prikupljanja biootpada, izgradnju infrastrukture za njegovu obradu i proizvodnju komposta kao certificiranog proizvoda sukladno europskoj Uredbi o gnojidbenim proizvodima, hrvatski sustav kompostiranja ne nailazi na poticaj i podršku, već se suočava s nizom institucionalnih i birokratskih prepreka. Kompostane, koje bi trebale biti oslonac zelene tranzicije, sustavno su izložene administrativnim blokadama koje onemogućuju njihovu normalnu djelatnost i razvoj.
Dok građani sve više očekuju održive modele gospodarenja otpadom, a jedinice lokalne samouprave traže rješenja kako bi ispunile zakonske obveze i izbjegle financijske sankcije zbog nedovoljne stope odvajanja otpada, kompostane u Hrvatskoj nerijetko su izložene prekomjernim nadzorima, strogim tumačenjima propisa i regulatornim prazninama koje paraliziraju cijeli sektor. U praksi, proces kontrole nad postupanjem s biootpadom prerasta iz razumnog sustava nadzora u dugotrajan i obeshrabrujući mehanizam koji demotivira postojeće operatere, obeshrabruje investitore i marginalizira trud onih jedinica lokalne samouprave koje su, u suradnji s privatnim partnerima, uspostavile funkcionalne modele gospodarenja biootpadom.
Iako Zakon o gospodarenju otpadom i Pravilnik o prestanku statusa otpada definiraju osnovni zakonodavni okvir, njihova provedba u praksi nailazi na ozbiljne prepreke. Ključni izazov predstavlja činjenica da nadležna tijela nisu donijela sve potrebne podzakonske akte, osobito one koji se odnose na pretvaranje komposta iz statusa otpada u status proizvoda. Nedostatak Pravilnika o gnojidbenim proizvodima na nacionalnoj razini sprječava registraciju komposta kao tržišnog proizvoda i onemogućava njegovo zakonito stavljanje na tržište.
Umjesto razvoja domaćeg sustava za certificiranje kvalitete komposta, proizvođači se upućuju na ovlaštene laboratorije u drugim državama članicama Europske unije. Troškovi takvih usluga često iznose više desetaka tisuća eura, što za većinu hrvatskih kompostana predstavlja ozbiljno financijsko opterećenje i ugrožava njihovu održivost. Sustav koji na ovaj način destimulira domaće proizvođače komposta, dok istovremeno dopušta uvoz sličnih proizvoda bez ikakvih zapreka, duboko je neodrživ i nepravedan.
Većina kompostana u Hrvatskoj razvijena je kao odgovor na stvarne potrebe lokalne zajednice. Njihovo primarno poslovanje temelji se na naknadi za zbrinjavanje otpada, koja u Hrvatskoj značajno zaostaje za prosjecima u drugim državama članicama Europske unije. Istodobno, proizvodnja komposta nosi niz dodatnih troškova: od laboratorijskih analiza i certifikacije, preko pakiranja i distribucije, do zapošljavanja stručnog kadra i održavanja postrojenja. Tržišna vrijednost komposta pritom ostaje izrazito niska i neusporediva s kemijskim gnojivima, koja često imaju povlašteni položaj zahvaljujući subvencijama i širokoj distribucijskoj mreži.
U ovom trenutku, prema procjenama struke, na zalihama kompostana i komunalnih poduzeća nalazi se više od 80.000 tona gotovog komposta. Riječ je o kompostu proizvedenom iz uredno odvojenog biootpada, sa sljedivošću, laboratorijskim analizama i procesima koji u potpunosti udovoljavaju propisima Zakona o gospodarenju otpadom. No taj kompost, unatoč svojoj kvaliteti i mogućnosti primjene u poljoprivredi, hortikulturi i obnovi tla, pravno se i dalje vodi kao otpad. Razlog tomu je izostanak propisa koji bi omogućio njegovu registraciju kao gnojidbenog proizvoda na hrvatskom tržištu.
Iako je na snagu stupio Pravilnik o prestanku statusa otpada, on omogućava samo prvi korak – prijelaz iz otpada u sirovinu. Bez dodatnog pravilnika koji bi definirao uvjete za priznavanje komposta kao gnojidbenog proizvoda, taj se materijal ne smije koristiti ni prodavati. Ne može se primijeniti ni na javnim zelenim površinama, niti donirati, bez rizika od prekršaja. Posljedica je potpuna blokada upotrebe komposta, unatoč njegovim dokazanima ekološkim i agronomskim vrijednostima.
Pitanje koje se s pravom postavlja u struci jest: koliko tona komposta je potrebno prodati da bi se pokrili samo troškovi certifikacije? Ako pretpostavimo da je moguće ostvariti prodajnu cijenu od 20 € po toni, za povrat uloženih pedeset tisuća eura potrebno je prodati dvije tisuće i petsto tona komposta. Taj iznos ne uključuje ni troškove proizvodnje, analize, pakiranja, skladištenja ni promocije. U stvarnim tržišnim uvjetima, cijena bi trebala iznositi najmanje 40 € po toni da bi poslovanje bilo održivo. Dodatni izazov je činjenica da se u praksi ne proizvodi jedinstveni kompost, već više različitih frakcija koje nastaju iz različitih vrsta biootpada. Svaka od njih zahtijeva zasebnu proceduru certifikacije, s istim ili sličnim troškovima.
Rezultat je potpuna institucionalna blokada. Kompost se ne može koristiti, premda ispunjava sve tehničke, ekološke i agronomske zahtjeve. U vremenu kada se na europskoj i globalnoj razini snažno promovira regenerativna poljoprivreda, obnova tla i kružno gospodarstvo, hrvatski kompost ostaje zarobljen u skladištima jer za njega nije donesen pravilnik.
S obzirom na navedeno, opravdano se može ustvrditi da sektor kompostiranja više ne pati samo od tehničkih i tržišnih ograničenja, već je žrtva šireg institucionalnog apsurda. Umjesto da država aktivno podupire domaće proizvođače i stvori preduvjete za njihovu konkurentnost, ona ih upućuje na složene i skupe europske procedure, dok istodobno propušta donijeti ključne propise na nacionalnoj razini.
Vrijeme je za redefiniranje uloge kompostana u hrvatskom sustavu gospodarenja otpadom. Kompostane nisu prijetnja okolišu niti su tvornice sumnjivog otpada. One su ključni čimbenici u ostvarenju nacionalnih i europskih klimatskih i okolišnih ciljeva. Trenutačni regulatorni okvir ne samo da ih ne podupire, već ih aktivno obeshrabruje. Ako se Hrvatska iskreno zalaže za kružno gospodarstvo, dekarbonizaciju i smanjenje količina otpada koje završavaju na odlagalištima, tada mora prestati promatrati kompostane isključivo kroz prizmu kontrole i sumnje. Umjesto toga, potrebno ih je prepoznati kao ravnopravne partnere javnog sektora i aktere održivog razvoja.
U suprotnome, Hrvatska će i dalje imati više od 500.000 tona biootpada godišnje na odlagalištima, dok će kvalitetni kompost ostajati neiskorišten jer mu nedostaje administrativni dokument. Kompostane će, baš kao što se već dogodilo s velikim dijelom bioplinskih postrojenja u zemlji, početi zatvarati svoja vrata, ostavljene bez podrške, investicija i tržišne perspektive. Takav model ne vodi u smjeru održivosti, već u smjeru zastoja, propuštenih prilika i odustajanja od strateških ciljeva zelene tranzicije.
Pred moj rođendan, ljeta Gospodnjeg 2025.
Marko List, CONSULTARE