“Ulizice – to su za mene najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost.” – Meša Selimović
Priroda Lijepe Naše pretvorena u kasicu prasicu
Na društvenim mrežama kruži: „Kad bi se Hrvatska vratila 40 godina unatrag bila bi 50 godina ispred sebe danas“. Da sam 2013. godine znao za ovaj naslov, onda se moja knjiga ne bi zvala „Društvo umanjene vrijednosti“.
Izborom za docenta iz predmete Zaštita okoline na Zagrebačkom sveučilištu 1980. godine, ozbiljno sam shvatio akademsku ulogu. Postavio sam se u ulogu nekoga tko misli da treba djelovati i predlagati, jer uvijek se može bolje. To sam znao i u ona vremena. U knjizi možete vidjeti faksimile nekih mojih objava iz 1985. godine.
Pratim današnju okolišnu akademsku zajednicu, struku, nevladin sektor, medije i vodeće političare i glede okoliša stvarno smo pali na grane od prije 50 godina.
Okoliš Lijepe Naše je pretovaren u kasicu prasicu. Priroda kod nas ima još samo vrijednost u profitu i „€£¥$“. Silni profesori na sve i sva učilištima uče nove generacije na pričicama i projektima na razini izrade bojanki za vrtiće. Struka se prostituira radeći studije i strategije po želji poluobrazovanih političara, koji pak podilaze bjelosvjetskim „biznismenima“. Zeleni su zeleni, u stilu vica, kada dijete pita oca, da li su sve šljive plave. Otac odgovara da jesu. Na pitanje djeteta, zašto je njegova šljiva crvena, otac odgovara zato jer je zelena. Dobar dio novinstva je pod kapom političara. Samo novinstvo, koje piše na razini panegirika, može očekivati materijalnu potporu. Niti jedan političar se ozbiljno ne bavi okolišem i prirodnim resursima. Ministarstvo vodi onaj kojeg premijer voli, ali baš nije neka faca.
Ministarstvo odobrilo INI projekt po principu „Majke mi“
Da li sam bezobrazan, vrijeđam li nekoga kada navodim … da kada bi se Hrvatska vratila 40 godina unatrag bila bi 50 godina ispred sebe danas? Prosudite sami! Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja (danas zelene tranzicije!) je 2024. godine, u tišini, da se ne sazna u Sisku, izdalo je rješenje za Projekt za bioplinsko/biometan postrojenje na lokaciji Rafinerije u Sisku, po kojem za namjeravani zahvat nije potrebno provesti postupak procjene utjecaja na okoliš. U prijevodu da građani za to ne saznaju! Kako se može naći na mrežama, Ministarstvo je takvu odluku donijelo na temelju suglasnosti Ministarstva zaštite okoliša, Grada Siska i Sisačko-moslavačke županije – koji su se navodno složili da je Studija utjecaja na okoliš bioplinskog postrojenja nepotrebna, ako se INA pridržava svega navedenog u svom Elaboratu zaštite okoliša za biopilnsko/biometan postrojenje na lokaciji Sisak. Ministarstvo je odobrilo projekt jer je INA obećala na „Majke mi“ kako će sve biti OK.
Hvala dragom Bogu, da je Sisak konačno obnovio lekciju iz osamdesetih, kada se u Sisku, ali i u Hrvatskoj na „Majke mi“ nije više vjerovalo, pa je zbog „Majke mi“ Sisak 2025. godine odbio izdati građevinsku dozvolu.
Ne isključujem pritisak na novu sisačku gradsku upravu zbog odluke kojom čuva interes građana Siska. Moćan je MOL, pardon INA! Uspjeli su, na pravdi Boga, prekršiti do tada bezbrojne „Majke mi“ i obećanu modernizaciju, izgovorivši ono dječje „puj puj“ tako da od obećane modernizacije nema ništa. Umjesto modernizacije, zatvorili su Rafineriju. Nadam da MOL, pardon INA, nije moćan u Bruxellesu, kao u Zagrebu, pa će se Sisak, ako baš zatreba, znati (o)braniti kao one davne 1593. godine.
Biorafinerija na brzorastuće biljke, trebalo je nadomjestiti bioplinsko postrojenje na otpad
Biorafineriju, je nudio tadašnji ministar Ćorić, kada je na pravdi Boga, zatvorio Rafineriju i obećao Biorafineriju kao nagradu! Izgradnja Biorafinerije, je bila i dio Plana oporavka i otpornosti.
Tada, 2021. godine sam, lakoćom nekoga tko je završio normalne škole, ustvrdio besmislenost projekta i to objavio u 281. poučku: Projekt biorafinerije u mom Sisku ima (možda?) dugoročno smisla, jer će se moći potaknuti sadnja potrebnih brzorastućih biljaka na do sada neobrađenim njivama. Prosudite koliko to kratkoročno ima smisla kada Béla Kelemen, predsjednik europske udruge prerađivača nafte, kao pretpostavke da se MOL Grupa u to upusti navodi slijedeće:
„Takvo postrojenje, iako postoji primjerice u Italiji, trenutno nema veliku konkurenciju na tržištu …… Takav proizvod mora biti konkurentan tradicionalnim fosilnim gorivima, usprkos tome što je cijena sirovina veća, a tehnologija još nije dobro razvijena i nije dovoljno jeftina“.
Projekt je na sreću propao. Koliko je novca bilo tada potrošeno za studije i studijine studije, na nešto nepotrebno, za što je trebalo samo malo solidnije tehničko obrazovanje, ostaje nepoznato. Poznato je samo da INA rado i s lakoćom troši naš novac. Sjeća li se itko studije o vraćanju INE pod hrvatske skute? Pitanje „gdje su pare“ za studije i studijine studije ……
Što se namijenilo Sisku
Biorafinerija je proizvodnja alkohola etanola iz industrijskih biljaka, u prijevodu apoteka, a bioplinsko postrojenje je proizvodnja plina metana iz otpada, u prijevodu svinjac.
Što bi to mi u Sisku trebali dobiti? U središte Siska, jer se Rafinerija nalazi doslovno usred Siska, s farmi bi se dovozila gnojovka i gnoj, slama i još tko zna što. Dovozio bi se i biootpad iz domaćinstava, skupljen po gradovima. U Elaboratu zaštite okoliša za biopilnsko/biometan postrojenje na lokaciji Sisak, Ecoina je detaljno i kvalitetno opisala bioplinsku tehnologiju, za razliku od nedopustivog opisa tehnologije za klaonicu pilića, kako je to opisao Dvokut Ecro.
No, Elaborat nije Studija utjecaja na okoliš, pa se zna koliko toga bi se dovozilo, ali se ne zna od kuda i kako bi se dovozilo. Ne zna se ni kamo bi se odvozio digestat. Inače, danas je već i kod nas standard, da svaka malo veća farma ima svoje bioplinsko postrojenje. Biootpad se u pravilu preradi na licu mjesta, a nastali digestat, iskoristi na okolnim poljoprivrednim površinama. Voziti biootpad od nekoga nekamo, pa digestat onda nekamo nekome, nema okolišne računice, izuzev ako je INA obećala i rekla „Majke mi“. U takvom ciklusu je doprinos klimi, kroz smanjenje emisija „eq.CO2“ više nego upitan. To bi sigurno pokazala SUO, pa slobodno tvrdim da je ovakvo postrojenje, uz štete Sisku, štetno i u borbi protiv klimatskih promjena za Hrvatsku. Sveučilišni nastavnici i struka, gdje ste? Demantirajte me!
U Elaboratu je predviđeno čuvanje smrdljivog proizvoda u laguni usred grada. Jezerce, doduše prekriveno, bi se vidjelo, ali bi i „vonjalo“, čak i pri obilasku turističke atrakcije „Starog grada“, odmah s druge strane rijeke Kupe.
Majke ti, da se nešto ne krije iza „Majke mi“
Kako je MOL nedavno formirao tvrtku za gospodarenje otpadom, ne bi me iznenadilo da bi se ta vrsta otpada lako mogla dovoziti iz Regije. Da li se to isplati? Naravno da ne, ali bi se isplatilo onima koji bi dovozili, jer bi po paradigmi „Majke mi“, sigurno negdje malim slovima pisalo da se mora preuzimati otpad, samo da postrojenje radi. Tko bi to platio? Hrvatska, preko smanjene dobiti našeg dijela u INI.
Ja sam poznati pobornik industrije. Proizvodnje s elementarnom logikom. To što bi INA htjela u Sisku, i način kako je to podržala Vlada, spada u vraćanje u neka jako davna okolišna vremena…… Debelo prije osamdesetih prošlog stoljeća….. U Sisku to nadam se ne smije i neće proći….
Inače INA je poznata po vjerodostojnosti. Na „Majke mi“ trebala je, prije pustih godina zatvoriti „crnu jamu“ koja se vidi s ceste. Majke ti, majke mi, mogli bi je i zatvoriti, ali sigurno se pitaju čemu. MOL i INA ne žive u Sisku. Samo je u Sisku ostala prljava ostavština.
Viktor Simončič