Hrvatska se godinama hvali zelenom tranzicijom i povlačenjem europskih milijuna. Kupili smo kamione, spremnike, izgradili kompostane i bioplinska postrojenja. Sve to skupa trebalo je biti ponos i dokaz da ulazimo u europsku kružnu ekonomiju.
A onda šamar realnosti. Sektor je danas zarobljen u pravnom vakuumu. Ne zato što ljudi ne odvajaju otpad. Ne zato što komunalci ne rade svoj posao. Nego zato što Ministarstvo poljoprivrede već više od 900 dana nije donijelo pravilnik koji je moralo donijeti do 31. ožujka 2023.
Kompost nije otpad, ali ne može biti proizvod
Zakon o gnojidbenim proizvodima (NN 39/23) jasan je: kompost kojem je ukinut status otpada postaje gnojidbeni proizvod. No pravilnik o gnojidbenim proizvodima – koji bi omogućio upis u status ukidanja otpada i legalan plasman na tržište – ne postoji.
Dakle, kompostane rade, prerađuju, ulažu milijune. Njihovi proizvodi više nisu otpad. Ali pravno oni su i dalje otpad. To je hrvatski apsurd: proizvod postoji, ali zakon ga ne priznaje jer država nije odradila svoj dio posla.
Inspekcija traži nemoguće
Kao da to nije dovoljno, Državni inspektorat šalje dopise: „Dostavite dokaz da ste upisani u EU ili HR katalog gnojidbenih proizvoda.“ Ako ne dostave – smatra se da nisu upisani.
A svi znaju da se upis ne može provesti, jer pravilnik ne postoji. To je birokratska perverzija: država propušta vlastite rokove, a teret prebacuje na ljude i poduzeća koja rade u skladu sa zakonom.
12 milijuna eura – u prazno
I onda vrhunac ironije. Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije raspisuje natječaj „Ulaganje u učinkovitu upotrebu resursa – biootpad“, vrijedan 12 milijuna eura.
Potpore od 70.000 do 1,8 milijuna eura, do 75% sufinanciranja. Sufinancira se oprema, strojevi, radna vozila, gradnja. Ukratko: trošit ćemo milijune na nove projekte.
A pravilnik koji bi omogućio da ti projekti normalno posluju? Ne postoji. U ovoj zemlji prvo se dijele novci, a tek onda razmišlja o zakonima.
Brojke ne lažu – sustav je zarobljen
Prema Izvješću o komunalnom otpadu za 2024., u Hrvatskoj je nastalo 527.000 tona biootpada iz komunalnog otpada. Od toga je odvojeno sakupljeno 171.807 tona (33%) – rast od 22.142 tone u odnosu na 2023.
No i dalje je 282.901 tona (54%) završilo na odlagalištima. Oporabljeno je samo 27% (142.194 t). Dakle, ljudi odvajaju, sustav skuplja – a država blokira preradu.
U 2024. radilo je 18 kompostana, od čega 15 na komunalnom otpadu. Preuzeli su 130.102 t otpada, od čega 96.887 t komunalnog. Od toga je 80.411 t stvarno kompostirano, a 16.476 t izdvojeno kao smeće koje nikada nije trebalo tamo završiti.
I što kažu podaci? Količina kompostiranog otpada pala je za 14% u odnosu na 2023. Ne zato što su kompostane radile lošije, već zato što su podaci napokon usklađeni s EU metodologijom. Dakle – sustav izgleda još gore nego prije.
Bioplinska postrojenja
Jedini rast bilježe bioplinska postrojenja. Njih 25 obradilo je 361.167 tona otpada, od čega 53.656 t komunalnog otpada. Digestijom je obrađeno 51.046 t, većinom otpada iz kuhinja (71,6%) i vrtova (26,7%).
Broj postrojenja koja preuzimaju komunalni otpad povećao se za 10, a količine su porasle za 129% (28.730 t). Dakle, sektor bioplina pokazuje kako se može raditi – ali i on je u pravnoj magli kad je riječ o plasmanu digestata.
Zaključak: Apsurd kao sustav
Ovo više nije problem jednog pravilnika. Ovo je pitanje funkcioniranja pravne države.
- Kompostane rade, ali njihov proizvod je i dalje otpad, a ne kompost.
- Bioplinska postrojenja ulažu, ali digestat nema također ukinut status otpada.
- Građani odvajaju, a pola biootpada i dalje završava na odlagalištima.
- Država kasni 900 dana s pravilnikom, ali bez srama dijeli milijune kroz natječaje.
To nije kružna ekonomija. To je „jebe lud zbunjenog“ model, u kojem se sustav guši u vlastitim kontradikcijama.
Ako se pravilnik hitno ne donese, tumurni oblaci pretvorit će se u oluju. A onda više neće biti važno tko je kriv jer će šteta biti golema i za gospodarstvo i za okoliš.
Epilog: Tko je tu lud?
Dok se u Hrvatskoj mjesecima i godinama gušimo u pravnim prazninama i beskrajnim raspravama o tome kako ukinuti status otpada kompostu i digestatu, desetci tisuća tona tekućeg digestata iz slovenskih bioplinskih postrojenja svakodnevno završavaju na međimurskim poljima.
Dakle, dok našim proizvođačima država veže ruke i prijeti inspekcijama, strani digestat prelazi granicu i uredno se koristi na hrvatskim poljima. I to bez ijednog pitanja, bez administrativnog kaosa i bez apsurda koji ubijaju domaći sektor.
Pa zbilja se pitam – tko je tu lud?!
Marko List, CONSULTARE