Povijesni kontekst i razmjeri problema
Samo u Europskoj uniji svake godine baci se oko 60 milijuna tona hrane, što je ekvivalentno 132 kilograma po stanovniku. Uz takve brojke sasvim je jasno da je riječ o strukturalnom problemu koji traži koordinirani odgovor. Novi propisi nadograđuju se na okvir iz 2008. godine, prvotnu Direktivu o otpadu, te odražavaju širu strategiju Europske komisije, poput inicijative „Od farme do vilice“ (Farm to Fork), koja hranu i poljoprivredu promatra kroz prizmu održivosti, smanjenja emisija i smanjenja bacanja hrane.
Podatak da se oko 50 % otpada od hrane generira u kućanstvima implicira da pojedinačne navike imaju ogroman utjecaj. No jednako je važno sagledati i druge karike lanca od polja do tanjura, uključujući poljoprivredu, preradu, distribuciju i ugostiteljstvo. Pritom valja naglasiti da nova direktiva, nažalost, ne postavlja ciljeve za otpad u poljoprivrednom sektoru, premda gubici u fazi žetve i skladištenja doprinose značajnom udjelu ukupnog otpada.
Obvezujući ciljevi – kompromis između ambicije i realnosti
Europski parlament i Vijeće EU-a postigli su kompromis kojim se nastoji uskladiti ambicioznost s političkom realnošću. Države članice obvezne su:
- smanjiti otpad u prehrambenoj industriji i preradi za najmanje 10 % do 2030. godine;
- smanjiti per capita otpad u maloprodaji, ugostiteljstvu i kućanstvima za 30 % u odnosu na prosjek iz razdoblja 2021. – 2023.
Ovi ciljevi su obvezujući, ali mehanizam njihove provedbe prepušten je državama članicama. U fazi pregovora predlagani su još ambiciozniji ciljevi – 20 % za industriju i 40 % za maloprodaju i kućanstva – no na kraju su, uslijed kompromisa, sniženi. U pozadini je bilo lobiranje određenih gospodarskih sektora, posebno ugostiteljstva, koji su upozoravali na troškove i radije zagovarali edukaciju potrošača. Osobno smatram da je takav kompromis korak natrag i znak da politička volja nije pratila znanstvene preporuke; s obzirom na to da se UN‑ov cilj odnosi na smanjenje bacanja hrane za 50 % do 2030., EU‑ov cilj od 30 % djeluje pomalo nedorečeno.
Doniranje hrane i borba protiv „nevidljivog“ otpada
Novost u zakonodavstvu jest obveza da veliki proizvođači i trgovci olakšaju doniranje sigurne, neprodane hrane. Direktiva potiče tzv. „ciljana rješenja“ koja uključuju promociju „ružnog“ voća i povrća (plodova neuobičajenog oblika ili veličine), jasniju oznaku datuma upotrebe te donacije viška hrane. Takav pristup rješava problem „nevidljivog“ otpada – hrane koja se baca jer ne zadovoljava estetske kriterije ili ima pogrešno interpretirane oznake trajanja („upotrijebiti do“ vs. „najbolje upotrijebiti do“).
Smatram da su ovi elementi izuzetno važni jer prebacuju fokus s pukog zbrinjavanja otpada na prevenciju. Neispravno označavanje roka trajanja jedan je od glavnih uzroka bacanja hrane u kućanstvima; istraživanja pokazuju da ljudi često miješaju datume i nepotrebno odbacuju proizvode. Transparentnije etiketiranje moglo bi značajno smanjiti otpad.
Utjecaj na sektor ugostiteljstva i maloprodaje
Na prvi pogled 30‑postotni cilj može predstavljati izazov za restorane, hotele i supermarkete. Ovaj sektor izrazio je zabrinutost zbog troškova implementacije i eventualnih kazni, no dugoročno bi se ulaganje moglo isplatiti kroz bolje upravljanje inventarom, smanjenje troškova zbrinjavanja i poboljšanje reputacije. Primjerice, neke trgovine već koriste aplikacije koje potrošačima nude jela i proizvode pred istekom roka po sniženoj cijeni, čime smanjuju otpad i ostvaruju dodatnu prodaju.
Valja također istaknuti uspješne primjere iz pojedinih država članica. Francuska je još 2016. zakonom zabranila supermarketima da bacaju hranu; umjesto toga moraju je donirati humanitarnim organizacijama. Španjolska 2024. uvodi zakon kojim nastoji prepoloviti otpad u maloprodaji i kućanstvima do 2030. godine. Ovakve inicijative pokazale su da je doniranje izvedivo, a potrošači su pozitivno reagirali na „pametne košare“ i kampanje za smanjenje otpada.
Socio‑ekonomske dimenzije i edukacija građana
Prema industrijskoj grupaciji Hotrec, ključ uspjeha leži u podizanju svijesti potrošača. To podrazumijeva edukaciju o planiranju obroka, pravilnom skladištenju namirnica, razumijevanju razlike između „upotrijebiti do“ i „najbolje upotrijebiti do“, kao i podržavanje lokalnih inicijativa za razmjenu hrane i kompostiranje. Smatram da je odgovornost pojedinca jednako važna kao i odgovornost proizvođača; bez promjene potrošačkog mentaliteta ciljevi će biti teško ostvarivi.
S druge strane, važno je voditi računa o socijalnoj pravdi. Veće cijene hrane, nastale zbog poboljšanog upravljanja zalihama, ne smiju dodatno opteretiti ranjive skupine. Donacije hrane mogu igrati dvostruku ulogu: smanjiti otpad i doprinijeti ublažavanju siromaštva. Stoga države članice moraju uspostaviti poticaje i infrastrukturu koja olakšava donacije, primjerice kroz porezne olakšice ili jednostavniju administraciju.
Prema kružnom gospodarstvu: što još treba učiniti
Iako nova direktiva predstavlja veliki iskorak, nekoliko je područja koja ostaju neadresirana:
- Gubici u poljoprivrednoj proizvodnji – zakon se ne bavi otpadom nastalim prije žetve ili klanja, što su istaknule organizacije poput WWF‑a. Loše vremenske prilike, nedostatak skladišnih kapaciteta i transportni problemi doprinose otpadnim gubicima koji se ne vide u krajnjim brojkama, ali imaju ogroman utjecaj na okoliš i prihod poljoprivrednika. Dugoročno bi trebalo uvesti indikatore i ciljeve i za ovu fazu.
- Standardizirano mjerenje otpada – države članice trenutačno koriste različite metode za praćenje otpada. Uvođenje jedinstvenog sustava praćenja i izvješćivanja bit će ključno za usporedive statistike i ciljana rješenja. Samo tako može se objektivno vrednovati napredak i uspoređivati učinak različitih politika.
- Inovacije u tehnologiji i logistici – digitalne platforme za dijeljenje viškova, blockchain za praćenje lanaca opskrbe, pametni hladnjaci i analitika predviđanja potražnje mogu znatno smanjiti otpad, ali zahtijevaju investicije. Potrebna je suradnja između javnog i privatnog sektora kako bi se potaknula takva rješenja.
- Psihosocijalni aspekti – čak i uz jasne ciljeve, potrošači često bacaju hranu zbog prevelikih porcija ili nedostatka planiranja. Kulturne norme i percepcija obilja utječu na ponašanje. Obrazovne kampanje trebaju biti kreativne i prilagođene različitim demografskim skupinama kako bi doista promijenile navike.
Zaključak
Prošireni pogled na novi europski pristup smanjenju otpada od hrane otkriva složenost problema i nužnost koordiniranog djelovanja na više razina. Obvezujući ciljevi od 10 % i 30 % dobra su polazna točka, ali osobno smatram da bi dugoročno trebali biti ambiciozniji kako bi se uskladili s globalnim ciljem prepolovljavanja otpada do 2030. godine. Doniranje viška hrane, promocija „ružnog“ voća i povrća te edukacija potrošača nužni su alati koji će, uz tehnološke inovacije i poboljšanu logistiku, omogućiti učinkovit prelazak na kružno gospodarstvo.
Ključni izazovi bit će provedba na nacionalnoj razini, uspostava jedinstvenog sustava praćenja i uključivanje poljoprivrednog sektora u buduće ciljeve. Tek tada može se očekivati stvarni pomak prema društvu koje cijeni hranu kao resurs, a ne potrošni materijal. Duboko vjerujem da će uspjeh ovih mjera ovisiti o sinergiji zakonodavstva, poslovnog sektora i građana; stoga nas sve čeka odgovoran zadatak da svoje navike i procese prilagodimo održivijim modelima.
Marko List, CONSULTARE