Poseban problem su lokacije koje se tržišno pozicioniraju kao zelene ili ekološki osviještene.
Turizam i održivost riječi su koje se sve češće nalaze u istom retku strateških dokumenata, ali rijetko i u praksi. Dok hrvatski Jadran iz sezone u sezonu ruši rekorde dolazaka i noćenja, jedan aspekt ostaje zanemaren i prešućen, a to su količine biootpada koje za sobom ostavljaju turisti. Taj bismo otpad mogli pretvoriti u izvor energije, lokalnoga gnojiva i financijskih ušteda. Kako bismo tada gledali na stvari?
Količina, ali i koncentracija
Više od 15 milijuna dolazaka ostvareno je lani u Istarskoj, Primorsko-goranskoj, Splitsko-dalmatinskoj, Zadarskoj i Šibensko-kninskoj županiji, regijama koje svake sezone gotovo udvostručuju broj ljudi u odnosu na broj stalnih stanovnika.
U tim je županijama 2024. turizam generirao 131 tisuću tona otpada. Znamo li da biootpad čini između 35 i 40 posto ukupnog miješanog komunalnog otpada, dolazimo do podatka da je turizam proizveo između 45 i 50 tisuća tona biootpada, i to u samo nekoliko ljetnih mjeseci. Za usporedbu, to čini oko deset posto ukupnoga godišnjeg biootpada u Hrvatskoj. Problem nije samo količina, već i koncentracija. Sve se događa u prostoru i vremenu kad su kapaciteti najopterećeniji, osobito na otocima, u starim gradskim jezgrama, kampovima i marinama.
Sanitarna sigurnost, ekološka odgovornost i logistička operativnost sve tri kategorije ljeti dolaze u pitanje. Mnogi gradovi i općine još nemaju dovoljno spremnika za biootpad, ni dovoljan broj vozila i zaposlenika. Otpad se odvozi na odlagališta, odlaže se s ostalim frakcijama i time postaje gubitak umjesto resursa. Poseban su problem lokacije koje se tržišno pozicioniraju kao zelene destinacije ili ekološki osviještene. U mnogima od njih biootpad se uopće ne odvaja ili se odvozi svakih sedam do deset dana.
U uvjetima klimatskih promjena, s dnevnim temperaturama koje tijekom srpnja i kolovoza prelaze 35 stupnjeva Celzijevih, takav režim odvoza uzrokuje fermentaciju otpadnog materijala, širenje neugodnih mirisa, a dodatno pogoduje razmnožavanju glodavaca, muha i kukaca. Uz prisutnost organskih ostataka, poput mesa, ribe i voća, u kombinaciji s vlagom i visokom temperaturom, stvara se idealno okruženje za bakterije, plijesni i mikroorganizme koji potencijalno ugrožavaju javno zdravlje.
Nizozemski poučak
Rezultat je lančana posljedica: narušavanje slike destinacije, dodatni troškovi za interventno čišćenje, nezadovoljstvo lokalnog stanovništva i turista, ali i ono najvažnije – gubitak prilike da se biootpad iskoristi kao vrijedna sirovina za proizvodnju energije. Dok Europa odlučno prelazi na obvezno kružno gospodarenje biootpadom, hrvatski turizam si ne smije dopustiti sezonsku neosjetljivost prema ovom izazovu. Biootpad mora postati konkretan resurs ne samo u planovima i strategijama, već u svakodnevnom radu kampova, hotela i marina, osobito tijekom razdoblja najvećeg pritiska.
Dok se mi još pitamo što učiniti s biootpadom u turističkim mjesecima, Nizozemska je već otišla nekoliko koraka dalje. Ondje su razvijeni kompaktni, modularni sustavi za lokalnu obradu biootpada, odnosno mikropostrojenja koja se postavljaju izravno uz hotele, kampove ili sportske objekte. Biootpad se obrađuje na mjestu nastanka, pretvara u električnu i toplinsku energiju, a preostali digestat koristi se kao organsko gnojivo u urbanim vrtovima i zelenim površinama.
Manji sustavi imaju kapacitet do 350 kilograma dnevno, dok veće jedinice mogu obraditi i do 1750 kilograma biootpada dnevno. U prosjeku generiraju više od 400 kilovatsati električne i 700 kilovatsati toplinske energije dnevno, što omogućuje napajanje ključne infrastrukture poput rashladnih komora, javne rasvjete, profesionalnih kuhinja ili punionica za električna vozila. Ta se energija može svakodnevno koristiti za flotne sustave luksuznih električnih vozila VIP transfere, shuttle vožnje bez emisija, čime destinacija stječe status zone bez emisija, što je sve traženije u suvremenom turističkom marketingu.
Drugim riječima, 435 kilovatsati dnevno nije tek nešto struje – to je energetski temelj za održivo poslovanje jednog manjeg turističkog objekta, infrastruktura za javnu rasvjetu, pametna rješenja za goste ili distribucijska točka za elektromobilnost. Ako se ta količina energije proizvodi lokalno, primjerice, iz biootpada putem mikrobioelektrane, tada ne govorimo samo o energiji, već o implementaciji koncepta resursa na izvoru rješenju koje pretvara problem u korist upravo te destinacije. Takav pristup osnažuje energetsku otpornost, smanjuje logističke troškove i stvara mjerljivu dodanu vrijednost za okoliš, gospodarstvo i imidž.
Ti su sustavi inovativan iskorak u gospodarenju biootpadom jer ne zahtijevaju priključak na elektroenergetsku ni kanalizacijsku mrežu, čime se kvalificiraju kao potpuno autonomna, “off-grid” rješenja. Zahvaljujući vlastitim integriranim energetskim izvorima mogu se postaviti na udaljenim lokacijama poput kampova, otoka, nacionalnih parkova ili hotelskih resorta. Osim fizičke neovisnosti, njihov je rad potpuno automatiziran, što znači da ne zahtijevaju svakodnevni ljudski nadzor. Upravljanje se provodi putem internetskog sučelja, omogućujući daljinski nadzor i optimizaciju procesa u stvarnom vremenu, uključujući alarmne sustave, izvještaje o emisijama i podatke o količinama obrade.
Osobito je važno da su ti sustavi dokazano učinkoviti u smanjenju ekološkog otiska destinacije, smanjuju količinu otpada koji završava na odlagalištima i nemaju emisije ugljikova dioksida i metana, koji inače prate raspadanje organske tvari u anaerobnim uvjetima. Njihovom primjenom ostvaruje se i znatna ušteda na logistici manje kamionskih ruta, manje emisija, manji troškovi.
Vrijeme je za odluku
Takav pristup paradigmatski je zaokret od centraliziranih, tromih i skupo održivih modela prema decentraliziranom, pametnom i kružnom gospodarenju biootpadom. Ne čekamo više da biootpad nestane putem prema odlagalištu. Umjesto toga, rješenje dolazi na izvor problema, obrađuje otpad lokalno i pretvara ga u resurs već nekoliko sati nakon nastanka. U turističkim destinacijama, koje su u sezoni izložene višestrukom opterećenju i infrastrukturnim ograničenjima, takva rješenja nisu samo ekološki iskorak, nego i konkurentska prednost te alat za dugoročnu otpornost.
U Hrvatskoj su u posljednjih pet godina dostupni svi elementi za sličan razvoj. Postoji regulatorni okvir, Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost i nadležno ministarstvo objavili su više javnih poziva za pilot-projekte, a tehnologije su dostupne. No, ono što nedostaje je hrabrost za odluku. Biootpad ne smije ostati sporedna tema kad govorimo o turizmu i održivosti. Turizam mora prestati biti sektor koji troši resurse i postati primjer kako se resursima upravlja. Biootpad iz turizma nije smeće. On je gorivo. Gnojivo. Prilika.
Umjesto da se svake godine borimo s istim problemima, vrijeme je da ih počnemo rješavati pametno, lokalno i samoodrživo. Od tanjura do kilovata, to nije metafora. To je model kružne budućnosti u kojem Hrvatska može biti lider.
Marko List, CONSULTARE